Istorija Kartagine

Petyo LiubomirovPetyo Liubomirov
Početnik
13
Istorija Kartagine

Prema legendi Kartaginu je osnovala feničanska kraljica Elisa (poznatija kao Dido) negde oko 813. pre nove ere, iako je u stvari veliki grad sagrađen nakon što je Aleksandar razorio Tir 332. pre nove ere.

Grad (koji se nalazio u modernom Tunisu, Severna Afrika) je prvobitno bio poznat kao Kart-hadasht (novi grad) da bi se razlikovao od starijeg feničanskog grada Utike koji se nalazi u blizini. Grci su grad nazvali Karkedon, a Rimljani su ovo ime preobrazili u Kartaga.

Prvobitno Kartagina je bila mala luka na obali, stvorena samo kao usputna stanica za feničanske trgovce da pretovare ili poprave brodove. Međutim, tokom godina je postao najmoćniji i najbogatiji grad na Mediteranu pre uspona starog Rima.

Nakon pada velikog feničanskog grada Tira u ruke nepobedivoj vojsci Aleksandra Velikog 332. pre Hrista, mnogi njegovi stanovnici su uspeli da pobegnu u Kartaginu. Mnoge imućne porodice grada otkupile su svoje živote i imovinu od Makedonaca i sa velikim delom svoje imovine preselile se u Kartaginu, pretvarajući je u novi centar feničanske trgovine.

Tada su postavljeni temelji Kartaginskog carstva. Kartaginjani su potčinili starosedeoce Afrikance na području današnjeg Tunisa, a ostala kraljevstva u Severnoj Africi učinili su vazalnim. Vremenom su uspostavili prijateljske odnose sa plemenima susedne Numidije, koji su popunili redove kartaginjanske vojske ogromnim konjičkim trupama.

Kartagina postaje sve veća i veličanstvena sa ogromnim imanjima koja pokrivaju kilometre od njenog centra. Manje od sto godina nakon ovih događaja, Kartagina je postala najbogatiji grad na Mediteranu. Aristokrate žive u ogromnim palatama, ali i trgovci imaju bogate vile, koje nisu inferiorne od njih po veličini i sjaju.

Kartagina

Gradska luka je ogromna, sa 220 pristaništa, blistavim stubovima koji se u polukrugu uzdižu oko nje i ukrašena grčkim skulpturama. Kartaginjanski trgovački brodovi svakodnevno plove po Mediteranu, dok ih čuva njihova mornarica, najača svog vremena. Morsko carstvo je uveliko proširilo svoj uticaj trgovinom i osvajanjem naroda koji nisu hteli da trguju sa njima.

Tako je Kartagina postepeno postala centar ogromne države, koja je pokrivala veći deo današnje Španije, Balearska ostrva, Korziku, Sardiniju, Siciliju, teritorije današnjeg Maroka, Alžira, Tunisa, i najveći deo kod obala današnje Sicilije. Njegov uticaj se proširio i dalje.

Na trgovce koji dolaze iz grada Kartagine moraju svi da računaju. Oni imaju posebne privilegije koje drugi narodi nisu imali.

U težnji da otvore nova tržišta, kartaginjanski moreplovci su stigli do mesta koja nisu postala poznata ostalim narodima Sredozemlja u narednih deset vekova. Stigli su do Britanije, neki su obišli Afriku i čak prema nekim malo poznatim teorijama uspeli da pređu Atlantik i stignu do obala Brazila.

Upravo je ovo proširenje dovelo Kartaginu u sukob sa Rimom. U početku je Rimska republika bila znatno slabija od Kartagine i nije predstavljala nikakvu pretnju. Moć i ugled kartaginjanske mornarice bili su dovoljni da uplaše Rimljane i da ih prisile na sklapanje ugovora koji je odsekao Rim od trgovine u zapadnom Mediteranu. Iako je ova situacija bila nepovoljna za rimski senat, oni su to morali da izdrže.

U trenutku kada je Kartagina napala Siciliju, Rim je odlučio da odgovori. Iako nema mornaricu i ne zna ništa o ratovanju na moru, Republika gradi flotu od 330 brodova, koje oprema pametnim rampama i prolazima (corvus) koji mogu da se spuste i dobiju pristup neprijateljskom brodu, pretvarajući pomorsku borbu u kopnenu.

Tako je počeo Prvi punski rat (264-241. p.n.e.). Nakon što se u početku borio vojnom taktikom, Rim je izvojevao niz pobeda i konačno pobedio Kartaginu 241. pre Hrista. Kartagina je bila prinuđena da ustupi Siciliju Rimu i plati tešku vojnu odštetu.

Feničanski grad je izgubio neke teritorije, ali je glavni gubitak bio njegov prestiž. Teška finansijska situacija u koju zapada trgovačko carstvo dovodi do izbijanja novog rata. Postao je poznat kao Najamnički ili Plaćenički rat (241-237 pne). Dok je rimske legije popunjavalo lokalno stanovništvo, koje je branilo interese svoje države, kartaginjanska vojska je bila sastavljena uglavnom od najamnika-plaćenika. Posle poraza u Prvom punskom ratu, kartaginjanska aristokratija nije platila plaćenike i oni su krenuli u rat da bi dobili ono što su im dugovali.

Borbe su nastavljene četiri godine, tokom kojih su mnoge od bogatih provincija Kartagine bile opustošene. Na kraju je kartaginjanski general Hamilkar Barka uspeo da pobedi plaćenike.

Kartagina je mnogo patila od ovih sukoba, a kada je Rim zauzeo kartaginjanske kolonije Sardiniju i Korziku, Kartagina nije mogla da ništa učini da spreči gubitak svojih vrednih provincija.

Kartaginska aristokratija je pokušala da konsoliduje poljuljano stanje države osvajanjem i širenjem svojih poseda u Španiji. Vojske, predvođene najvećim generalom svog vremena Hanibalom, preplavile su ogromne delove Iberijskog poluostrva. Međutim, to je dovelo do novog sukoba sa Rimom kada su Kartaginjani osvojili španski grad Sagunt, saveznik Rima.

Kartaginski vojskovođa Hanibal

Ovo je označilo početak Drugog punskog rata (218-202 pne), koji se vodio uglavnom u severnoj Italiji. Hanibal je izvršio invaziju iz Španije, marširajući svoje trupe preko Alpa.

Hanibal pobeđuje u svakoj bici protiv Rimljana u Italiji. Godine 216. pre nove ere odneo je svoju najveću pobedu u bici kod Kane, ali bez dovoljno vojnika i zaliha nije mogao da dobije ništa bitno od svojih pobeda. Veliki vojskovođa je poražen od rimskog generala Scipiona u bitci kod Zame, u severnoj Africi, 202. pre Hrista. Poraz je bio toliko težak da je Kartagina ponovo bila prinuđena da moli za mir.

Kartagina gubi sve svoje prekomorske teritorije. Rimljani su im ostavili samo teritorije u malom delu severne Afrike (današnji severni i centralni Tunis). Takođe im je naređeno da plate ogromnu novčanu naknadu i zabranjeno im je da izdržavaju vojsku.

Smeštena u tako strašnu nevolju, Kartagina mora u isto vreme da odbije stalne napade numidijskog kralja Masinise (rimskog saveznika u Drugom punskom ratu). Ove napade je podstakao Rim.

Da bi odbranila svoju teritoriju, Kartagina je podigla vojsku i zaratila sa Numiđanima, čime je prekršila mirovni ugovor sa Rimom koji je gradu zabranjivao mobilizaciju vojske. Kao rezultat toga, Senat je primorao Kartaginjane da raspuste svoju vojsku i plate novi vojni dug Numidiji. Rim nije bio zainteresovan za sukob između dve afričke države, ali se plašio iznenadnog oživljavanja kartaginjanske vojske.

Čuveni rimski senator Katon Stariji, jedna od najuticajnijih ličnosti svog vremena, vodio je kampanju za konačno uništenje Kartagine. U tom cilju, on sve svoje govore, bez obzira na to o čemu govori, završava rečima: Osim toga, mislim da Kartagina mora biti uništena.

Godine 149. pne Rim je preduzeo upravo ovu strategiju. Rimska ambasada u Kartagini prenosi vladarima grada apsurdni uslov Senata da Kartagina bude bukvalno demontirana i ponovo izgrađena u unutrašnjosti. Kartaginjani su, naravno, to odbili, a to je dovelo do drugog, Trećeg i poslednjeg punskog rata (149-146. p.n.e.).

Međutim, vojna moć Kartagine je sada prošlost. Rimski vojskovođa Scipion Emilianus je opsedao grad. Opsada je trajala tri godine. Na kraju su zidovi grada probijeni i Rimljani napadaju.

Scipion, koji je posle ove pobede počeo da se zove Afrikan, naredio je da se Kartagina uništi. Hronike kažu da je plakao dok je izdavao ovu naredbu.

Tako od grada nije ostao ni kamen na kamenu. Njegovi stanovnici su prodati u ropstvo, a zemlja na kojoj je grad stajao posuta je solju. Ovo stavlja tačku na jedan od najvećih antičkih gradova.

Kartagina danas

Međutim, slava grada, ni nakon njegovog uništenja, nije izbledela. Godine 122. pre Hrista ponovo je izgrađen, ali sada kao rimska Kartagina i po rimskom urbanističkom modelu. Kartagina je takođe bila prva rimska kolonija van italijanskog poluostrva. Postepeno mu je obnovljena nekadašnja slava, a rimski grad je postao četvrti po važnosti u Rimskom carstvu posle Rima, Aleksandrije i Antiohije, postavši prestonica prve vanevropske rimske provincije – Afrike.

Tokom Velike seobe u 5. veku, Kartagina je nakratko bila prestonica Vandalskog kraljevstva. Godine 533. za vreme vladavine cara Justinijana I, vizantijska vojska, predvođena čuvenim generalom Velizarom, ponovo je zauzela grad za carstvo, reintegrisavši ga u vizantijsku sferu uticaja.

Na samom kraju 7. veka, tokom arapske ekspanzije u severnoj Africi, grad je zauzet i pretvoren u ruševine, na račun uspona Tunisa. Tokom srednjeg veka, nekada slavni prvi protivnik Drevnog Rima - drevna Kartagina - bila je u ruševinama.

I danas je tako, ali sa tom razlikom što je grad najveća turistička atrakcija i izvor prihoda u Republici Tunis. Još uvek se mogu videti obrisi velike luke, kao i ruševine domova i palata iz vremena kada je grad Kartagina vladao Mediteranom.

Facebook
Omiljeno
Twitter
Pinterest